Ratko Adžić – živi dokaz da u Srbiji pravda funkcioniše jednako efikasno kao i 90-ih godina: sporо, selektivno i isključivo po principu “ko koga stigneˮ. Ovaj ratni veteran, koji je iz rata u nastavničke vode prešetao lakše nego što se prelazi pješački prelaz, sada postaje glavni glumac u još jednoj predstavi apsurda nacionalnog teatra.
Dok Vučić uveliko nasljeđuje Miloševićev scenarij – majstorski balansirajući između “evropskih integracija” i nacionalističkog populizma – Adžić mirno šeta beogradskim ulicama, nekadašnji ratni zločinac, nakon toga osrednji nastavnik koji je, čini se, uspješnije prošao tranziciju od same države.
Nakon rata, Adžić je pobjegao u Srbiju, gdje je radio kao nastavnik u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. Fond za humanitarno pravo je 2016. godine podnio krivičnu prijavu sa više od 50 dokaza? U sistemu gdje dokazi služe samo da se pohrane u fascikle i sakriju u labirintu birokracije, to je gotovo pa tradicionalni ritualni čin – dokumentovati zločin, pa ga zatim institucionalno zaboraviti.
Adžićevo pojavljivanje na protestima s nožem nije ništa drugo do dosadašnji scenarij nasilja koji se perpetuira: zastrašivanje, prijetnja i kontinuitet nekažnjivosti. On je živi spomenik onome što Srbija nije uspjela da procesuira – sjećanje na zločine koje vlast radije gura pod tepih, nego li im se suočava.
I dok se mladi bune, dok se ulice pune frustracijom, Adžić postaje simbol sistema koji nastavlja da se reproducira – od Miloševićevih ratnih strojeva do Vučićevih “mirnih” mehanizama kontrole. Onaj koji je nekad naređivao ubistva sada nije daleko od istih zločina – jer historija se ponavlja, zar ne?