Novinarske slobode u regionu nikada nisu bile nešto čine se možemo pohvaliti. Ipak, Srbija, barem u regionu, prednjači kao loš primjer ove prakse.
Atmosfera, posebno u posljednjih nekoliko godina, liči na onu za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, kada je sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić obavljao funkciju ministra informisanja. Taj period je ostao ozloglašen po brutalnosti u eliminisanju „neposlušnih“ medija, namećući drakonske zakone a sve kako bi ućutkali tada aktuelne teme poput ”atentata na novinare”.
Danas, kritika je postala statusni simbol samoubistva. Aleksandar Vučić – čovjek koji je naučio da kontroliše prostor između jedne i druge misli. Ministar informisanja nekad, sada predsjednik, ne samo jedne države nego i cijelog medijskog univerzuma.
Protesti u Srbiji postali su žrtve sofisticiranog sistema represije koji uključuje kompleksan mehanizam utišavanja glasa naroda dok je javni diskurs i više nego toksičan.
Policijska brutalnost manifestuje se kroz sistemsko nasilje prema mirnim demonstrantima a nasovna hapšenja bez jasnih pravnih osnova postala su svakodnevnica. Fizički obračuni sa učesnicima protesta predstavljaju standardni obrazac reagovanja vlasti.
Medijski blackout podrazumijeva potpuno ignorisanje protesta na nacionalnim TV kanalima. Režimski mediji konstantno diskredituju organizatore kao “strane plaćenike” i manipulativno izvještavaju, sve kako bi marginalizovali nezadovoljstvo. Digitalna cenzura obuhvata blokiranje društvenih mreža tokom protesta, cyber napade na rijetke opozicione, nezavisne portale i kontinuirano praćenje te zastrašivanje aktivista.
Statističke analize pokazuju poražavajuće brojke. Hiljade uhapšenih aktivista zabilježeno je u posljednje tri godine. Psihološki mehanizmi kontrole uključuju konstantno podcjenjivanje broja prosvjednika, kreiranje atmosfere straha i sistemsko etiketiranje kritičara kao “neprijatelja države”.
Sloboda govora postaje sve više relikt prošlosti. Mediji su pretvoreni u propagandne mašinerije, a novinar postaje profesija koja podrazumijeva poslušnost i self-cenzuru. Spomenut ćemo da je bogatstvo prvih 40 najpraćenijih medija kumulativno porasla za nevjerovatnih 1.3 milijarde eura te da u Srbiji u posljednjih deset mjeseci imamo isto toliko novih medija (prvenstveno registrovanih portala). Najviše novca, logično, ide medijima koji su bliski vlastima pa je tako RTS na vrhu liste prihoda a bogatstvo Javnog servisa Radio televizije Srbije samo u prvih deset mjeseci u 2024. godini poraslo je za sedam miliona eura.
Ipak, iako Srbija proživljava ”medijski Gulag”, glas naroda ne može biti zauvijek prigušen. Historija je bezbroj puta pokazala da sistemi zasnovani na strahu i manipulaciji prije ili kasnije doživljavaju slom.