Državni, balkanski, evropski, svjetski prvaci. Svi navedeni uspjesi dolaze isključivo iz individualnih sportova, sportova koji su minimalno, skoro nikako podržani, medijski i finansijski.
Ne postoje slučajne pobjede, ne postoje slučajni porazi. Nije problem ni nepostojanje zakona o sportu u Bosni i Hercegovini.
O tome će, kad bude donesen, svakako odlučivati ljudi koji u životu nisu potrčali a u školi su bježali s fizičkog vaspitanja. Nisu problem ni političari koji u svakom dogovoru moraju imati svoj procenat.
Glavni problem su mediji i kvazinovinari koji, osim toga što se prodaju za sitan novac, jednostavno ne mogu da prepoznaju da je individualni sport i ulaganje u isti, najbolji ambasador naše domovine. A kako bi i prepoznali kad su i oni bježali s fizičkog?
Višemilionska sredstva izdvojena za fudbalske timove ne samo da ne prate rezultate na globalnom nivou, ekipe kojima se daje spomenuti novac jedva da osiguravaju opstanak u domaćim ligama. I nakon skoro dvadeset godina, nije se pojavio nijedan fudbaler koji je kvalitetom blizu kapitenu bh. reprezentacije, Edinu Džeki. Također, Džanan Musa, Pjanić, Nurkić, Burić, samo su rijetki primjeri koji se svojim talentom izdvajaju u ekipnim sportovima. Nikakvim sistemskim ulaganjem, isključivo vlastitim radom i talentom.
A Lana Pudar, Elvedina Muzaferija, Lejla Njemčević, Sanjin Pehlivanović, Harun Sadiković, Ahmed Krnjić, Ahmed Vila, Rijad Dedeić, Nedžad Husić, sestre Sipović, Ahmed Đananović, Kadro Nargalić, Sanjin Alihodžić, Ali Arnautović, Hamza Turulja, Grabus, Bostandžić su oni čiji nastupi budu ispraćeni uglavnom tek nakon što osvoje zlatne, srebrene i bronzane medalje. Onda slijedi fotografisanje, objavljivanje bezbroj storija na Instagramu, ponos koji traje samo toliko da već nakon tri dana postanu sporedna vijest.
I onda sve ispočetka, u krug. A para nema…